U Kulturnom centru Vojvodine „Miloš Crnjanski” (Vojvode Putnika 2, Novi Sad), u utorak, 26. maja 2026. godine, u 19 časova biće otvorena izložba Irene Vuković: „NA(R)CIZAM”.
O AUTORU I IZLOŽBI:
„Postoji zavodljiva igra riječi između narcizma i nacizma — zvučno su bliski, gotovo kao da dijele neku skrivenu nit. Mene je zaintrigiralo to što je između ta dva pojma zapravo jedina suštinska razlika u tom jednom slovu. I zaista, na prvi pogled ta nit djeluje prepoznatljivo: ideja izuzetnosti, uvjerenje o vlastitoj posebnosti, potreba da se bude iznad drugih.
Nacizam je bio politički projekt s jasnim ciljevima, hijerarhijama i posljedicama koje su ostavile duboke ožiljke u kolektivnom pamćenju. Njegove žrtve imaju ime, broj i mjesto u istoriji. Narcizam, naprotiv, rijetko ulazi u udžbenike. On se odvija u tišini svakodnevice — u razgovorima, odnosima, pogledima koji ne vide druge, nego samo vlastiti odraz.
U tom smislu, narcizam je možda manje spektakularan, ali je sveprisutan. Njegove posljedice nisu koncentrisane u jednom vremenu i prostoru, nego raspršene kroz bezbroj malih interakcija: u potrebi da budemo viđeni, priznati, potvrđeni. U nemogućnosti da zaista slušamo. U suptilnim oblicima manipulacije koji ne ostavljaju tragove u arhivama, ali ostavljaju tragove u ljudima.
Možda zato nije pogrešno govoriti o nekoj vrsti ‘kulture narcizma’: ne kao ideologiji s manifestom, (jer narcizam nema vođu ni manifest – ima interfejs) nego kao ambijentu koji oblikuje ponašanje. To nije režim koji nas prisiljava silom, nego sistem koji nas privlači nagradama — lajkovima, pregledima, kratkotrajnim osjećajem važnosti. O tome je, dakle, riječ na mojim radovima – o svojevrsnom digitalnom konclogoru u koji smo ugurani, koji nas uobličava i, nerijetko, izobličava.
Razlika je, naravno, presudna: istorijski zločini ne mogu i ne smiju biti svedeni na metaforu. Ali istovremeno, bilo bi naivno ignorisati koliko duboko obrasci samousmjerenosti mogu oblikovati naše odnose i društvo.
Živimo u prostoru gdje je pogled stalno usmjeren prema sebi — ali taj pogled više nije samo naš. Posreduju ga ekrani, algoritmi, tuđe reakcije. Ogledalo više nije privatno.
Moji likovni radovi nastaju upravo unutar tog prostora. Digitalno. U istom okruženju koje proizvodi potrebu za viđenošću, ali je i neumorno oblikuje. Ne pokušavam pobjeći iz tog sistema — radim iznutra, koristeći iste alate, iste površine, iste ekrane.
Svaki rad je neka vrsta zastoja u tom toku: kadar u kojem se pogled ne vraća samo sebi, nego počinje da se preispituje. Šta zapravo gledamo kada gledamo sebe? I kome je ta slika namijenjena?
Možda zato digitalna slika nije samo medij. Ona je i tema.“
